19. фебруар 2017.

VERA VIŠE NE ŽIVI OVDE








DOŠLA SVOJEVREMENO U MOJ OFFICE JEDNA STRANKA, VEĆ DESETINAMA GODINA ŽIVI U AUSTRIJI.....OBAVISMO MI BRZO ONO ZBOG ČEGA JE DOŠLA, PA KRENUSMO U DIVAN O AUSTRIJI, U KOJOJ NISAM BILA VEĆ GODINAMA, NEMAM POJMA ZAŠTO, VALJDA IZ INATA, A SVOJEVREMENO, U RUŽNA STARA VREMENA NE BIH SASTAVILA 2 MESECA, A DA NE ODEM TAMO. ATMOSFERA, MIR, UREDNOST, ŠTA LI.....

POČNE ONA MENI DA KUKNJA KAKO SE SADA TEŠKO ŽIVI TAMO, REČE DA NI AUSTRIJA NIJE ONO ŠTO JE BILA. DOBRO, SLOŽILA SAM SE, NISMO NI MI VIŠE ONO ŠTO SMO BILI, PA ETO, ODROBIJAVAMO SVOJE.

KAD JE VEĆ ONAKO DOBRO ZAPENILA, U TRENUTKU DOK JE UZIMALA DAH, REŠIH DA JE PREKINEM I UPITAH JE ZNA LI KAKO SE ZOVE PREDSEDNIK REPUBLIKE.....

ZANEMELA JE. POČELA DA MISLI.....I MISLI....NAPROSTO VIDIM KAKO JOJ SE VIJUGE ŽULJAJU JEDNA O DRUGU......I ONDA, KAPITULIRAJUĆI, SAOPŠTI MI DA – NE ZNA!

E, TU SE ONDA JA PUSTIH SA LANCA.....PA JOJ REKOH DA, SVE DOK NEMA POJMA KAKO SE ZOVE PREDSEDNIK DRŽAVE U KOJOJ ŽIVI, MOŽE SEBE SMATRATI JAKO, JAKO SREĆNOM ŽENOM.

DAKLE, ZAŠTO ISPRIČAH OVU PRIČU?

PREDSEDNIK JE, PREMA NAŠEM USTAVU, KOJI SE, UZGRED BUDI REČENO, RAZVLAČI I UKALUPLJUJE PREMA DNEVNIM POTREBAMA, SAMO FIGURA, DODUŠE JAKO DOBRO PLAĆENA I SA MNOGO PRIVILEGIJA, ALI FIGURA! NEMA OBAVEZA ZA KOJE ODGOVARA, NE POLAŽE RAČUN NIKOME, POD USLOVOM DA NEPREKIDNO BUDE MUDAR I IDE NIZ DLAKU SVIMA, DA SE TRUDI POVREMENO POJAVLJIVATI, SA SVE PRVOM DAMOM U FIRMIRANIM KOSTIMIMA, TAŠNAMA I OSTALOM AKSESOARU, TO VALJDA ZBOG IMIDŽA ZEMLJE, VEROVATNO FINANSIRANIH IZ NEKIH POSEBNIH FONDOVA, ČIJI BIH PRAVILNIK JAAAAAAAAAKO VOLELA VIDETI.....

MISLIM, TAKO BI TREBALO BITI, BAR PO ONOME ŠTO PIŠE U TOM FAMOZNOM USTAVU, KOJI SVI RAZVLAČE PO POTREBI I TUMAČE, KAKO NJIMA ODGOVARA, NARAVNO, AKO IM JE BOG UJAK, PA MOGU DOŠAPNUTI SVOJE CENJENO MIŠLJENJE TZV. NEZAVISNOM SUDSTVU I......NAROČITO USTAVNOM SUDU.

DAKLE, KADA BIH SE PONOVO RODILA, ŠTO NE ŽELIM SEBI NI U NAJBORIM KOŠMARIMA, ODMAH BIH SAOPŠTILA DA ŽELIM, KADA PORASTEM, BITI ISKLJUČIVO – PREDSEDNIK. LADOVINKA, BRATE, BEZ MERE I GRANICE. JEDINO ME BRINE MALO ONAJ AVION, MNOGO JE MATOR, DA MU ŠTOGOD NE RIKNE ILI POFALI, ŽIVA NE ZNAM KAKO BIH PODNELA TAJ ŠOK.

TAKO BI BILO LEPO BAVITI SE DOBROTVORNIM RADOM....TO BIH PREPUSTILA PRVOM GOSPODINU, TJ. MOM ZAKONITOM, PA NEKA SE ON PATI SA POSLOVNIM PROSTORIMA, ČIJI ZAKUP ZA PAR STOTINA KVADRATA KOŠTA NEKOLIKO HILJADA EVRA MESEČNO (?????????), A FIKSNI TROŠKOVI – ZARADE ZAPOSLENIH, ZAKUP I JOŠ OSTALIH PAR HILJADA STAVKI, KOJE SU TOP SECRET, ODNOSE POLOVINU PRIKUPLJENIH SREDSTAVA, ZA KOJA NIKO ŽIV NE ZNA KOLIKO IH JE I KO SU SVE DONATORI. NARAVNO, ZBOG UGLEDA ZEMLJE, NE BIH MU DOZVOLILA DA NOSI NIŠTA DRUGO OSIM ARMANIJA, ARMANĐILDA ZENJE.....EVENTUALNO SAWIL ROW, ALI UMERENO, TEK PO KOJI DETALJ. VALJDA PRVI GOSPODIN MORA IZGLEDATI REPREZENTATIVNO.

STROGO BIH VODILA RAČUNA O ŠTEDNJI I IMOVINI, KOJU POSEDUJEM. GDE TO PIŠE DA KUĆA MORA BITI NA MOM IMENU, KADA IMA TOLIKO ROĐAKA I POUZDANIH (?!?) PRIJATELJA, KOJE VALJA OBEZBEDITI, A VALJDA BI MI BILI I ZAHVALNI.

ZAPOŠLJAVALA BIH, MOG MI LAPTOPA, KOJI NEŠTO RIKNJAVA U POSLEDNJE VREME, SAMO NAJROĐENIJE. SPOSOBNI LJUDI, NISU ONI KRIVI ŠTO SU SA MNOM U SRODSTVU. DODUŠE, KAŽU DOBRO INFORMISANI, DA SE BROJ ROĐAKA POVEĆAVA GEOMETRIJSKOM PROGRESIJOM, KADA DOĐEŠ NA FUNKCIJU, ALI SAM SIGURNA DA ZLOBNICI  - LAŽU!

NE BIH PEKLA RAKIJU, ALI BIH ZATO PRAVILA LIKERE.......ČOKOLADNE PONAROČITO, ČOKOLADA JE DOKAZANO ZDRAVA, DIŽE NIVO SEROTONINA – HORMONA RASPOLOŽENJA. NAŠAO BI SE TU I KOJI DONATOR ZA SIROVINE, MOJE VREME BI BILO BESPLATNO, SVE ZA MOJ NAROD, DAKLE, DELJENI BI MASOVNO NARODU, A NE SAMO UGLEDNIM GOSTIMA, KOJI NAS KRPE, KRITIKUJU, PONIŽAVAJU, SVE SMIŠLJAJUĆI KAKVU ĆE NAM JOŠ PODLOST SMESTITI, DOK SE RUKUJU....I RUKUJU.....JER FOTOREPORTERI NAVALILI, A VALJA NAPRAVITI PRAVI KEZ I ILUZIJU KAKO SE SVI VOLIMO I OBOŽAVAMO, NE MOŽEMO JEDNI BEZ DRUGIH.

ALI, NIJE OVO NEKA MOJA NEPODOPŠTINA, DA UĐEM I JA U PREDSEDNIČKU TRKU, KAO ŠTO STE, HAJDE DA SE NE LAŽEMO, POMISLILI.

OVO JE SAMO UVOD U NEŠTO, ŠTO JE TREBALO BITI OBIČNA OBJAVA, PA SE PRETVORILO U NEŠTO MALKICE DUŽE. KADA POČNEM PISATI, VALJA MI DATI 10 MINUTA I ONDA ODMAH MAKNUTI SKALAMERIJU OD MENE. RASPIŠEM SE, REČENICE SE NIŽU, A JA SVE VIŠE MOTIVISANA NOVIM IDEJAMA, KOJE MI NEZADRŽIVO NAVIRU.


***********************

PREMA MOJIM SKROMNIM PROCENAMA, PRATEĆI CENE U RADNJAMA, A JEDNA OD MOJIH VILA SUĐAJA SE VALJDA MALO DOBILA OD SREĆE, PA ME OBDARILA SA SLONOVSKIM PAMĆENJEM ZA BROJEVE, PRIMEĆUJEM DA SU U POSLEDNJIH NEKOLIKO MESECI CENE OTIŠLE GORE NAJMANJE 25% DO 30%. NAROČITO ZA ONE ARTIKLE, BEZ KOJIH SE NE MOŽE.

OKO SVAKE SLAVE POSKUPI MESO......PRE TOGA, BAŠ U VREME PRAVLJENJA ZIMNICE (SLUČAJNO, VEROVATNO) JE CENA ŠEĆERA BEZ NAJAVE. I TO ZA OHOHOJ.....

ULJE, BRAŠNO, DETERDŽENTI, MLEKO, JOGURT, JAJA, KUĆNA HEMIJA....I SL....I SL.....SAMO BEZ NAJAVE TE KLEPNU PO UŠIMA, MAHOM ONDA KADA VIDIŠ DA SE REKLAMIRAJU KAO ARTIKLI NA AKCIJI....A TOLIKO SU KOŠTALI MOŽDA JOŠ PRE NEKOLIKO DANA PO REDOVNIM CENAMA. DAKLE, NISU U PITANJU FRANCUSKI PARFEMI I FIRMIRANA GARDEROBA, VEĆ NEŠTO ŠTO MAHOM ODE KROZ WC-ŠOLJU ILI SLIVNIK. NEŠTO, BEZ ČEGA SE TEŠKO MOŽE, AKO NEĆEMO BAŠ SVI DA IDEMO KAO KLOŠARI.

PRITISAK, ONAJ DONJI, SKOČI MI NA 5000, KADA SE ZEZNEM O ODLUČIM PROŠETATI CENTROM GRADA....NA SVAKOM, ALI BAŠ SVAKOM IZLOGU KRUPNI PAPIRNI NATPISI SA OZNAKOM „RASPRODAJA 70%!“ , „AKCIJA DA NE POVERUJEŠ!“, „SVE ZA TREĆINU CENE“......RANIJE, DOK SAM BILA JOŠ NAIVNA, OBRATILA BIH PAŽNJU NA TU SILNO JEFTINU STVAR....PA SE FRAPIRALA DA JEDNO PARČE KRPE, KOJE NI ZA BRISANJE PODA NIJE, KOŠTA 10 – 15 HILJADARKI....DINARA. PA, KOLIKO LI JE KOŠTALO PRE TE ČUVENE RASPRODAJE?

JEZA ME HVATA OD PORUKA, KOJE MI POČINJU STIZATI NAKON 15-OG U MESECU.....SVI SAMO PRETE ISKLJUČENJIMA, AKO NE PLATIŠ RAČUN, ZEZNEŠ LI SE ILI NEMAŠ ODAKLE, PRIVATNI TI IZVRŠITELJ ODMAH LEGNE NA PLATU ILI PENZIJU, AKO SI MEĐU SREĆNICIMA, KOJI IH JOŠ DOBIJAJU ILI TI POPISUJE ONO OFUCANOG NAMEŠTAJA I POLURIKNULIH APARATA, ZA KOJE NA NAJLONU NE BI DOBIO NI TOLIKO DA PLATIŠ PIJAČARINU.

POSEBNA SU PRIČA RAČUNI ZA , OPET POSKUPELU, STRUJU. PRE BIH IZRAČUNALA UDALJENOST U 2 CANTIMA NPR. DO ANDROMEDE, I TO ONAKO ODOKATIVNO, BEZ TELESKOPA I OSTALE SKUPE SKALAMERIJE, NEGO RASTUMAČILA STAVKE NA JEDNOM JEDINOM MESEČNOM RAČUNU ZA STRUJU. I PRE BIH NAPAMET NAUČILA RAMAJANU I MAHABHARATU, NEGO SKONTALA KAKO TO PLAĆAM TOLIKI RAČUN ZA ISPORUČEMU MI STRUJU, UVEK KATASTROFIČNO LOŠU SUBOTOM I NEDELJOM, KADA SE NAJVIŠE KUVA, AKO NEMAM BOJLER, OD SVIH JAKIH POTROŠAČA IMAM SAMO TAJ ŠPORET, KOJI UGLAVNOM ZAOBILAZIM.

MONOPOL TI JE ČUDO! DOBIJEŠ DOZVOLU DA SAMO TI ISPORUČUJEŠ NEKU ROBU ILI USLUGU, ODMAH ŠACUJ VILU NA BODENSKOM JEZERU. SA SVE MOLOM I ČAMČIĆEM, ZVANI GLISER, OD 10 METARA, SA SVA BRODSKA MOTORA ZAJEDNO, ONA KOJA PIJU IZMEĐU 30 I 50 LITARA BENZINA NA SAT.

NE JAVLJAM SE VIŠE NA NEPOZNATE BROJEVE. ILI JE ANKETA NEKE IZVIKANE AGENCIJE, KOJA POKUŠAVA PO SVAKU CENU DOKAZATI DA JE ZEMLJA TROUGLASTA, POSTAVLJAJUĆI MI PITANJA KOJIH BI SE USTRUČAVAO I PSIHIJATAR NA VEŠTAČENJU, DA SAM, PUJ,PUJ, DALEKO BILO, KAO POSLEDICU PUKNUTOG FILMA  NAPRAVILA NEKU GADNU PIZDARIJU............ ILI MI POKUŠAVAJU UVALITI NEKU GLUPOST, OBIČNO POSTELJINU, ČUDOTVORNU, MIRNIM SNOM SPAVAŠ, OBNOVIŠ I NIVO TROMBOCITA, O OSTALIM DOBROBITIMA DA I NE GOVORIM, A KOŠTA, ETO SAMO ZA MENE SA POPUSTOM, NEKI SITNIŠ OD POLA MOJE PENZIJE. PRITOM, DOBIJAM I POKLON, SKALAMERIJU, KOJA SE NEGDE U NEMAČKOJ PRODAJE NA ULIČNIM TEZGAMA ISPRED ROBNIH KUĆA, SAMO DVADESET PUTA JEFTINIJE, SA KOJOM POSLE NEMAŠ POJMA ŠTA ĆEŠ, PA JE UVALIŠ NEKOM ZA ROĐENDAN, PRVOM PRILIKOM.

RANIJE SAM, STISKAJUĆI ZUBE I PREVRĆUĆI OČIMA, ČEKALA DA MI OPTIMISTIČNA MLADA DAMA SAOPŠTI SVE NEVEROVATNE PREDNOSTI ČUDOTVORNE NOVOTARIJE, KOJU ĆU PO TOJ BAGATELNOJ CENI DOBITI SAMO SADA I NIKADA VIŠE......ZNAM, RAZGOVORI SE SNIMAJU, DETE RADI NA PROCENAT, A I TAJ JE POSAO JEDVA PRONAŠLA, PA ONDA, TRUDEĆI SE DA NAĐEM I ONAJ POSLEDNJI MIKRONSKI OSTATAK PREOSTALOG STRPLJENJA, KAŽEM KAKO JE SVE TO JAKO INTERESANTNO, BAŠ BI MI ODGOVARALO, ALI, IMAM SADA NEKIH NEPREDVIĐENIH TROŠKOVA, PA, DA SE MI ČUJEMO ZA NEKIH 2 MESECA.......

I.....VIŠE SE NE ODAZIVAM, AKO JE POZIVALAC - NEPOZNAT. ILI VEĆ OSEĆAM DA MI RAZGOVOR NEĆE PRIJATI.

NE ODGOVARAM NA SMS PORUKE, KOJIMA MI ČESTITAJU SLAVU, BOŽIĆ, USKRS, KAO KUGU IZBEGAVAM NAROČITO ONE CIRKULARNO-STIHOKLEPAČKE...AKO NE MOŽEŠ ODVOJITI 5 ILI 6 DINARA ZA TELEFONSKI RAZGOVOR, SADA, KADA SU SE SVI MOBILNI OPERATERI PRIVELI PAMETI, PA UNORMALILI CENE IMPULSA, NEMOJ ME SE NI PRISEĆATI. ZABORAVI DA POSTOJIM!

TRUDIM SE IZBEGAVATI MOJE ŠKOLSKE DRUGOVE I DRUGARICE. 90% NJIH JE BEZ POSLA, OTPISANI I NA LISTI ZA ODSTREL, SVAĐAJU SE SA ROĐENOM DECOM I UNUCIMA OKO......LAKŠE JE NABROJATI ZBOG ČEGA NE, NEGO KONKRETNO ZBOG ČEGA. LJUBAV OSTALA NEGDE U ZAPEĆKU, ROĐENDANI SE SLAVE NA MORANJE, A NAJVIŠE SE DŽAPAJU OKO SPREMANJA KUĆE, PLAĆANJA NADUVANIH RAČUNA, PRANJA VEŠA KADA NIJE JEFTINA STRUJE, ČUVANJA I RAZVOŽENJA (AKO SU IM PRESTARELI AUTOMOBILI JOŠ UVEK U VOZNOM STANJU I REGISTROVANI) MLADUNACA NA AKTIVNOSTI (DECA SE, JE LI, MORAJU ANGAŽOVATI ŠTO VIŠE, KAKO IM NA PAMET NE BI PADALE KOJEKAKVE GLUPOSTI), REDOSLEDA KORIŠĆENJA I RIBANJA ONOG JEDNOG ŠPORETA I KUPATILA.

NA CIPELE – ZABORAVITE. AKO NISTE SAČUVALI ONE IZ RANIJIH GODINA, DOSTUPNE SU VAM JEDINO DOSTIGNUĆA KINESKE OBUĆARSKE INDUSTRIJE, KOJE SE RASPADNU NAKON JEDNE KIŠE. MI TO MOŽEMO APSTRAHOVATI, SNAĆI SE, ALI ŠTA SA DECOM, KOJIMA NOGA RASTE, KOJI MORAJU IMATI KVALITETNU OBUĆU SA ULOŠKOM, A KLEPE VAS PO UŠIMA SA CENOM DA JEDVA POTREFITE VRATA IZ PRODAVNICE.

PENZIJE I PLATE ISTE....UPS, ZABORAVIH NA ONAJ 1,25%, ŠTO NAM POVEĆAŠE U SEPTEMBRU. E, OD TOGA SE BAŠ OVAJDISMO I POSTADOSMO RASTROŠNI.

DA NE GREŠIM DUŠU......KAD NAM UDELE ONIH PET HILJADARKI, RASTROŠIMO SE KO LUDI U APOTECI, DA NABAVIMO ONAJ NEOPHODNI LEK, KOJI NAS SPAŠAVA NPR. TROMBOZE ILI SMANJUJE NIVO HOLESTEROLA, A BAŠ SLUČAJNO NIJE NA LISTI ZA PARTICIPACIJU ILI ISTA IZNOSI CELIH 20% OD CENE. UŽIVANJIMA NIKAD KRAJA, SAMO IH VALJA - PREPOZNATI.

IAKO SU MI U ŠKOLI UVEK POKLANJALI OCENU VIŠE IZ STATISTIKE, KOJU SAM MRZELA IZ DNA DUŠE, PA MI DAVALI ČETVORKU, DA MI NE BI KVARILI PROSEK, IPAK SAM NEŠTO MORALA NAUČITI. INFLACIJA (AKO JE IMA?!?!?!?!) ISKAZUJE SE PORASTOM CENA NA MALO U PRETHODNOM PERIODU.

PREMA PODACIMA REPUBLIČKOG ZAVODA ZA STATISTIKU, RAZLIKA IZMEĐU INDEKSA CENA U JANUARU 2016.GODINE OD 99,2 I DECEMBRU ISTE GODINE, NE PONOVILA SE DABOGDA, KADA JE ISTI INDEKS BIO 101,8 JE SVEGA – 2 PROCENTA. DA, DOBRO STE PROČITALI – CELA 2 PROCENTA.

DAKLE, ZAVOD ZA STATISTIKU KAŽE KAKO JE INFLACIJA U 2016-OJ GODINI BILA CELA 2 PROCENTA!!!!!!!!!!

TO ZNAČI DA JA NE TREBAM VEROVATI MOJIM OČIMA, VEĆ UVAŽENOM ZAVODU ZA STATISTIKU. ONI VALJDA ZNAJU BOLJE, NEGO U ŠTA SE JA ODOKATIVNO UVERAVAM SVAKODNEVNO.

*********************

DAKLE, KONAČNO SE NAĐOH U TEMI.

MOJ KILAVI, INERTNI, ZAGLUPLJENI NARODE (ČAST IZUZECIMA, KOJI ĆE SE PREPOZNATI PA SE NEĆE UVREDITI, (A KO SE I UVREDI, ZABOLE ME), NAPISAH OVDE SAMO NEKOLIKO CRTICA.......I TO VAM NE SMETA, NE VIDIM DA SE NEŠTO U OVOM TRENUTKU NERVIRATE I DA SE PITATE KAKO ĆETE SUTRA ŽIVETI, OD ČEGA, SA KIM, KO ĆE VAS SAHRANITI.

KAKO GOD ŠETAM PROGRAMIMA, SVUGDE OKRUGLI, OVALNI I SLIČNI STOLOVI, SA GOSTIMA, LAGANO NAMRŠTENIH ZBOG OZBILJNOSTI SITUACIJE, SVI SVE ZNAJU I NIKO NIŠTA NE GARANTUJE. SLUĐENE VODITELJKE, KOJE SE TRUDE DRŽATI STOPALA NA ZEMLJI, KAKO SE NE BI VIDELA CENA CIPELA IZ BUTIKA, ODAKLE  SU POZAJMLJENE, MAHOM SVE LJUBILE PEGLU PAR POLA SATA, POKUŠAVAJU ARTIKULISATI MEĐUSOBNO NEPOMIRLJIVE, ZAVAĐENE, KAO DA SU BABOVINU DELILI, A SAMO ZASTUPAJU INTERESE SVOJE STRANKE, OD KOJIH SVAKA DONOSI – SPAS, PREPOROD, MED I MLEKO DUNAVOM, MONSUNSKE KIŠE SA PEČENIM ŠEVAMA......

I SVI PREPAMETNI, UPLJUVAŠE SE TVRDEĆI KAKO SU ONI TO SVE ZNALI, GOVORILI, ALI IH, JE LI, NIKO NIJE SLUŠAO. ČINJENICU DA I DALJE FIGURIRAJU U SVAKOJ VLADAJUĆOJ GARNITURI (ČEST IZUZECIMA) NE POMINJU, NIJE U TEMATICI, A I KO ĆE SE MLATITI SA SITNICAMA.

BROJ SAMOUBISTAVA RAPIDNO RASTE, VIŠE NIKO NE SME NI OBJAVLJIVATI.....BOLNICE POČINJU OPERACIJE PO LISTI, ZAKAZANE ZA 2014.GODINU......KESICA HEROINA JEFTINIJA NEGO PIĆE U PROSEČNOM KAFIĆU......ŽIVI RODITELJI – MRTAV KAPITAL.

ALI, SVE TO VALJA POTISNUTI U STRANU – NAJVEĆI JE PROBLEM HOĆE LI I KADA BITI NOVIH PARLAMENTARNIH IZBORA, U ZEMLJI OD KOJE JE I BOG DIGAO RUKE.

*********************

SVOJEVREMENO SAM SANJARILA O MADAGASKARU. SADA SAM SE MALO VIŠE ANGAŽOVALA I DEFINITIVNO ODLUČILA.

ČIM SE ISPUNE USLOVI, KUPUJEM KARTU U JEDNOM PRAVCU ZA ZELENORTSKA OSTRVA. NALAZE SE NA SEVERNOM DELU ATLANTIKA KOD REGIONA ZAPADNE AFRIKE. NE OBILUJU BAŠ VODOM, ALI IMA KIŠE KOLIKO HOĆEŠ, PROSEČNE JUNSKE TEMPERATURE SU 23 oC, JANUARSKE 28 Oc, DOBRU TURISTIČKU POSETU, DIVNE DUGE PLAŽE.

VIZA SE DOBIJA NA ULASKU, TRAJE 90 DANA I KOŠTA 50 DOLARA, A NAKON TOGA, NARAVNO POD USLOVOM DA NE NAPRAVIŠ NEKU PIZDARIJU, AUTOMATSKI JE OBNAVLJAŠ ZA DALJIH 90 DANA ILI TRI MESECA. 200 $ GODIŠNJE ZA BORAVAK, TAMAN KOLIKO TE OJADE NA RAČUNIMA ZA SLABU STRUJU I JOŠ SLABIJE GREJANJE ZA 3 MESECA U SRBISTANU

ZVANIČAN JEZIK JE PORTUGALSKI, ALI SVI GOVORE ENGLESKI. I, POČEV OD 90-IH GODINA SU KRENULI U SNAŽAN EKONOMSKI RAZVOJ, IMAJU ZNAČAJNU PODRŠKU PORTUGALIJE. KAKO GOD DA JE, SAMO DA NE GLEDAM VESTI, SLUŠAM I ČITAM SA KAKVIM GLUPOSTIMA SE MI MLATIMO, UMESTO DA SE DOHVATIMO VEĆ JEDNOM PRAVOG REŠAVANJA PROBLEMA.

VI, KAKO HOĆETE.

PRIZNAJEM BEZUSLOVNU KAPITULACIJU, REVOLUCIJA MI JE VEĆ PREKO......GLAVE, A NEŠTO NI NEMAM VREMENA DA ČEKAM TU 2046.GODINU, KADA ĆE NAM BITI MNOOOOOOOOOOGO, MNOOOOOOGO BOLJE. NARAVNO, NAMA KOJI SMO PREOSTALI.

ODOH DA GLEDAM NAJPOVOLJNIJI PREVOZ. I PAKUJEM SLIKARSKI PRIBOR, VALJDA ĆU SE MOŽI IZDRŽAVATI OD SLIKANJA.

OVDE SAM – SAMO FIZIČKI. MOJE MISLI SU VEĆ HILJADAMA KILOMETARA DALEKO, TAMO, GDE SE ŽIVI JEDNOSTAVNO, SKROMNO I NIKO TE NE ZIVKA U NEDOBA, KAKO BI TE UBEDIO DA JE NJIHOVA POLITIČKA OPCIJA UBEDLJIVO NAJBOLJA I SAMO ZA NJIH TREBA GLASATI.

ADEUS. VERA NO MORE VIVE AQAI.



 
Sve fotografije dodate su sa GOOGLE pretraživača

10. фебруар 2017.

EPILOG ZA NEPRILAGOĐENU....I ZA MENE




Autor SALIM LJUMA
"DA NEMA TAME, NE BI BILO NI SVJETLA"


Nadživeo ju je nešto više od 52 godine.

Bio je tu i neki traljavo odrađen krivični postupak, gde je on, naravno, oslobođen. Kao prvo, nije dolazilo u obzir da brat narodnog heroja bude osuđen za nešto tako beznačajno, kao što je navođenje majke svog deteta na samoubistvo. Svedoci su, osim njenih, prvo izbegavali svoju obavezu, a onda ih je najednom uhvatila kolektivna amnezija. Niko se nije mogao setiti da ju je bilo kada video pretučenu sa modricama, okrvavljenu, svi su izgleda imali smetnje sa sluhom, pa njene i detetove vriske iz uklete kuće niko nije čuo. Bar se niko od njih nije mogao setiti. Obducent je bio jako, jako neodređen – postoje, rekao je, podlivi i površinske povrede, ali je nemoguće utvrditi na koji su način nastale, da li usled delovanja „ljudskog faktora“ ili samrtne agonije 24-godišnje pokojnice, preminule par sati nakon prijema u bolnicu. Njegova su braća tvrdila kako nikada, ali baš nikada nisu videli da je on na svoju ženu i povisio glas, a kamoli podigao ruku. To se, rekoše, u njihovoj kući za primer celom selu, ne dešava. A na drugim mestima? Nikada nisu čuli, izričito su tvrdili. A i ona je bila, zdušno su uglas izjavljivali svakom, ko je hteo da ih sluša, poprilično.......nezgodna, nagle naravi, nespretna, umela se često i sama povrediti.

Milicija nije imala evidentiran ni jedan izlazak po prijavi bilo oštećene, bilo nekog drugog lica. Jeste, poznaju oni druga, ali kao uglednog građanina, iz partizanske porodice, sposobnog, vrednog rukovodioca, koji je umnogome unapredio industriju tog kraja.

Dakle, ako nije ugrožena država, ljudi baš i nisu prvi na listi prioriteta. Zašto upropastiti život čoveku sa takvom prošlošću, na osnovu rekla-kazala i nepotvrđenih govorkanja. A uostalom, ženino je da ćuti i sluša, ako je nekada i dobila vaspitnu meru, biće da je zaslužila, a on je sigurno  imao jakih razloga za to.

Kada se tako slože kockice, onda nije teško napisati i obrazložiti oslobađajuću presudu, koju su jedino kvarila svedočenja njenih, ali su ona pripisana njihovom velikom bolu zbog gubitka sestre i ćerke „pa im sud nije mogao pokloniti veru kao realnim i istinitim“.

Devojčicu niko ništa nije pitao. Ona je bila u bolnici, gledajući satima u jednu tačku, ćutala, odbijala jelo, samo bi ponekada popila malo vode.  Pa, eto, da se dete ne uznemirava....
**********************

Dakle, nastavio je sa životom. Ona je odavno bila sahranjena u selu, gde je odrasla. Malenu je uzela baka, jedva uspevši da je iščupa sa bolničkog odeljenja. Nije se protivio. Možda je mislio da je tako bolje.

Nakon nje, ženio se još dva puta i iz svakog braka imao po jednog sina. Dakle, tri braka – troje dece.

Prva ga je žena ostavila posle nepune 2 godine zajedničkog života. Ona nije smatrala da treba drhtati pred njim, svaki put, kada se dohvati čaše i flaše. Posle prvog napada ljubomorno-paranoično-alkoholnog besa, počela je uzvraćati. I otišla kod svojih.

Odlasci su bili sve češći, dok se samo jednom nije pojavio neki njen rođak, koji je došao po stvari. Desilo bi se to daleko pre, ali je on imao tešku saobraćajnu nesreću, sa ozbiljnom povredom glave, koju je jedva preživeo.

Kada se vratio iz bolnice, kako-tako zakrpljen, zatekao je u praznoj kući mališana od nepunih godinu dana, koji još ni hodao nije. Svoje stvari su joj trebale. Dete – dete pripada ocu, zar ne?

Sitnog plavušana, toliko sličnog kćeri, ali mršavog, krastavog, oslabljenog prehladama, koje su stizale jedna drugu, uzela je na staranje baba, njegova mati.  Otkad je prohodao, trčao je za starijom sestrom, gegao se za njom, gde god bi išla i nije odvajao od nje, kada bi se našao u blizini.

Ta neobjašnjiva bliskost između njih, kada su se razumeli samo pogledom, a da reči nisu bile ni potrebne ostala je i danas. Oboje toliko slični likom, čak su i hodali na isti način.

Ali, sestrica nije bila stalno sa njim. Baba se starala o mališanu neko vreme, a onda je saopštila sinu da mora na drugi, efikasniji način rešiti pitanje smeštaja i brige o dečaku.

I poslušao ju je. Nije prošlo ni par meseci, a već se oženio po treći put. Nova mlada je već bila trudna, pa je posle skromne svadbe, u kojoj je izgleda najviše uživela ona, već poprilično zamakla u godine za udaju, rođen još jedan sin.

Dakle, život je ipak lep, mislio je on. Eto, oženjen je ponovo, ima dva sina, toliko željenog naslednika je obezbedio. Doduše, ima on i ćerku, ali kao i da nema, ona nije sa njim, kod majčinih je, sam je smatrao da je tako najbolje. I nije se baš nešto ni borio da je dobije, iako je to mogao učiniti u jednostavnom postupku – on je preostali živi roditelj, jedini on ima neopozivo pravo da devojčica bude kod njega. Ali, ništa nije činio. Možda....možda ga je previše podsećala na ono što je želeo zaboraviti.

*********************

Nije ga baš sreća nešto služila tih godina. Poslove je menjao na svakih par meseci, uvek u drugom mestu i u drugoj firmi. Nekako, s početka je sve išlo dobro, a onda su počele priče da je nepouzdan, jer pije, potpuno gubi kontrolu šta i kome kaže, kad ga dobro uhvati alkohol, a to je maltene bio obrazac njegovog ponašanja.

Seljakao se iz mesta u mesto, tragajući za boljim, koje je stalno izmicalo. U kući nije mogao naći mir. I treća žena plaćala je cehove svakog njegovog neuspeha, tresući se od njegovog dolaska, jer su joj obavezno sledile batine. Teška mu je ruka bila, tu gde udari, odmah je prskala krv, skoro kosti pucale, nije birao ni gde, ni koliko udara.

Dakle, ni treća nije valjala.

Razlozi? Jelo je bilo hladno ili previše toplo, potrošila je više u radnji, nego što joj je on dozvolio, kuća je bila neuredna, ili je rasturala previše struje na usisivač, košulje su mogle biti belje, odela biti bolje ispeglana.....

Kada se ima volje, uvek postoji razlog zašto će na nekoga padati batine. Ćutala je i ova nesrećnica, braći se nije smela ni požaliti. Pa, jedva su dočekali da je udaju i da je se oslobode. Žensko je tu da ćuti i trpi, ako njen muž ne zna zašto je tuče, onda to ona mora znati, umovali su oni i trudili se da sa sestrom imaju što manje kontakata, što baš i nije bilo teško, jer u odbojnu kuću, gde se čula samo njegova vika i njeno zapomaganje, ni komšije nisu zalazile.

Zanimljivo, sinove nije dirao. Ili su možda bila previše brzi, dobro su osećali njegova (ne)raspoloženja, pa mu se sklanjali, kako se pojavio.

Ćerku je viđao uglavnom jednom godišnje, kad bi odlazio da je vidi, odlazeći kod nje u školu. Ponosio se njenim uvek odličnim uspehom, prošetao sa njom po gradu, odveo negde na ručak i  kupio joj uvek ono što je ona htela – knjige, klizaljke, kaputić, koji joj se dopao......Plaćao je izdržavanje za nju, redovno mu je sa plate skidan mesečni iznos po presudi, na koju se ni jedan jedini put nije žalio.

**********************

Nekako, na poslu mu je ipak krenulo. Uključio se i u politiku, postao sindikalni funkcioner, opet je on bio taj, koji se pitao i čije je mišljenje često bilo presudno.

Krenula su i službena putovanja, sa kojih je uvek donosio nešto kući, svakome od dece poklon, a i trenutna od ljubavnica nikada ne bi ostala uskraćena za lepu uspomenu. Jer, žene su mu bile i ostale slaba tačka.

Nekad samo jednu noć, nekad par dana, a bilo je i srećnica  koje su bile aktuelne par nedelja – ali, nikada nije bio samac u braku. Nije baš nalikovao fimskom glumcu, ali je zato imao položaj, mogućnost da obezbedi lečenje, da zaposli.... Usluzi se u zube ne gleda, zar ne? Zanimljivo je da se svaka od njegovih veza, započetih mahom za službenim ručkovima i večerama, završavala nakon što bi dotična završila izmodrena, srećna ako joj nos nije bio slomljen.

Od jedne do druge, nekako je najviše preferirao brinete, mada ni na ostale, raspoložene da se nađu na usluzi uglednom drugu, a svaka je bila mlađa od prethodne, dok nije stigao do godina svoje kćeri, nije manjkalo.....Od maliganskog ushićenja na početku, do raspleta, ponekada završavanog i u stanici milicije. Prijava nikada nije podnošena, neviđenom brzinom bi se istreznio i ispričao svoju logičnu i ubedljivu priče, gde se znalo da je dotična isključivo kriva zašto je njemu „pukao film“. Naravno, nikada pisanog traga nije ostajalo, a o eventualnom, bar i prekršajnom postupku, ni govora.

Čudo jedno, kako je ceo svet pun kurvi. I baš svaka da naleti – na njega.

Da mu je neko tad rekao da je uzalud tražio samo jednu ženu, nasmejao bi se, odmahnuo rukom i nastavio sa žestinom. Ali, nijedna nije bila – ona. Ni nalik njoj.

Trpela je to njegova treća žena nekih 15 godina, možda i koju više....a onda pokupila stvari i otišla u kuću svojih preminulih roditelja, gde je sada i ona imala deo. Više nije mogla izdržati ni čekati hoće li se njegovo novo divljanje završiti tragično.

Podizala je svoje dete, brinula se nevoljno i o njegovom starijem sinu, tihom, nedokučivom dečaku, koji ništa ne bi govorio, ali uvek radio po svom.......u retkim prilikama kad je dolazila dočekivala i devojčicu, uživajući u njenim zlatnim loknama i vedrom raspoloženju.....Ali, to više nije bilo dovoljno. Onda, kada joj se ukazala prva prilika, kad je nasledila deo roditeljske kuće, pobegla je od njega, glavom bez obzira.

Mirno je prošao postupak razvoda, čak se ni pitanje stana nije postavljalo. Znala je šta je čeka, ako se usudi i zatraži deo stana. A i znala je da on previše voli svoju decu, neće ih ostaviti na ulici, bez ičega.

Doduše, nije se povukla bez posledica. Sa njegovom aktuelnom ljubavnicom, koja je nastojala pobeći od njegovih maltretiranja bilo kako i po bilo koju cenu, sklopila je lako dogovor, saopštila joj neke podatke iz njegove prošlosti, pa su mu zajedno smestile takav postupak iz kog se uspeo izvuči samo penzionisanjem. Kratko rečeno, vratila mu je sve što je prošla sa njim, sa ljutim zelenaškim kamatama.

Dakle, ipak su mu žene doakale, na ovaj ili na onaj način.

********************

I ostao je sam. Deca su se razišla, stariji se sin oženio, ovaj mlađi nikada nije bio kod kuće. Ćerka....na studijama, udata, imao je i unuka, kog je slabo viđao.

Pravi raj za svakoga, ko je tvrdio kako su mu žene život upropastile. Piješ koliko hoćeš, niko ti ne broji flaše ni gajbe, jedino ih treba dovući, lebdeo je svakog dana u alkoholnoj izmaglici.  Samo, prijatelja nije imao, na vrata dolazili samo inkasanti, anketari, prosjaci i poštar, jednom mesečno, kada je donosio penziju.

Zao ga je glas bio. Čovek, tri puta ženjen, sa bezbroj veza, „a sve su bile svakojake“ nije bio baš privlačna partija ni onoj, koja je gledala stan i njegovu penziju. Prevelik rizik, šta li?!

Ono malo prijatelja, što je imao dok je radio, istopilo se kao sneg u maju. Uglavnom je vreme provodio sam u stanu, gledajući vesti, sistematično prazneći gajbu za gajbom piva, uz malo meze. Niko mu nije trebao, niti je njega neko tražio. Da mu se stariji sin nije rano oženio i dobio decu, stanujući naravno posebno, valjda mu se ne bi imao ko ni nasmejati. Ćutao je, nikada reči ne bi progovarao o svojim praznim danima, beskonačno dugim noćima, verovatno utopljenim u alkoholna isparenja, letima bez kraja, kada skoro ne bi izlazio iz kuće, zimama prošaranim beogradskom košavom.

Kako li je provodio te usamljeničke dane i noći, bar onda kada je bio pri kako-tako zdravom razumu? Da li je pretresao svoj život, da li je „vraćao filmove“, da li je imao snage suočiti se sa svojim ogromnim doprinosom praznom i hibernirajućem životu u kom se našao?

Da li je video njen lik, bar u kćerinim crtama, čiju je fotografiju držao na zidu, a bila je tu negde, doduše malo skrajnuta, njihova slika sa venčanja, jedina koju je imao izloženu iz svoja tri braka, da li ga je pekla toplina njenog osmeha, sjaj njenih prekrasnih očiju? Da li je u naletima vetra kroz isušenu stolariju dopirao od nekud zvuk njenog melodičnog, anđeoskog glasa?

Izgleda da to nikada nije uspeo potisnuti, koliko god da je bio maestralan u izbegavanju razmišljanja o prošlosti.

Jer, kada je u retkim prilikama dolazio kod kćeri, dok bi je gledao, oči su mu se smešile, uživao je u njenom smehu, govoreći mu kako ga njen glas i njen smeh toliko podsećaju na njenu majku, „prvu i jedinu ženu, koju je za života iskreno i bez ostatka voleo.“ Tu svoju kćer, kojom se zaista ponosio, čije je slike svima pokazivao, naučio je da igra šah, još dok je imala 8 godina....u onim retkim prilikama, kada je dolazio kod nje, uvek bi odigrali bar jednu partiju, smeškao se, kada bi govorio kako nimalo nije lak protivnik.

Bio je doživotna enigma za svoje najbliže. Da mu alkohol nije istopio pola neurona, zbog čega je prvo zapatio Parkinsonovu bolest, uz partijski pedigre i taj nemilosrdno analitički zdrav razum, kome baš ništa ne bi moglo promaći, dogurao bi do ministarskog mesta ili bar direktora nekog ozbiljnog fabričkog giganta. Nikada se ne zalećući i „ne padajući na prvu loptu“, nije se dao impresionirati parolama, oslanjao se na svoje procene, koje bi se uvek pokazale tačnima.

Nije dozvoljavao da mu neko drži predavanja. Ali, nije se ni petljao u tuđe živote. Ako bi ga neko pitao, rekao bi šta misli i.....ostajao na tome. Jeste bio osobenjak, ali u svesnom njemu, trunke zla nije bilo.

I sve to, dok ne bi krenuo sa prvim pivom. Za popodne bi otišla gajba, a onda bi prelazio na žestinu, uglavnom rakiju ili vinjak, koji je jedino priznavao kao kvalitetno piće, bez hemijskih budalaština.

Onda se neverovatnom brzinom od Dr Džekila pretvarao u Mr Hajda. Alkohol je u njemu uvek budio tešku agresivnost, neobuzdani poriv da se sa nekim svađa, da vređa, da izlije sav nakupljeni otrov. Sve što je za života uspeo upropastiti, a toga je bilo previše, nezamislivo mnogo, učinio je isključivo – pijan.

Još su stari Rimljani osmislili pravni institut ACTIONES LIBERA IN CAUSA. U prevodu, to je situacija kada neko svesno dovede sebe u stanje, gde neće moći upravljati svojim postupcima. I kada se neće moći pozivati na smanjenu uračunljivost, jer je takvo svoje duševno stanje sam izazvao, svestan da pod uticajem alkohola potpuno gubi kontrolu nad svojim postupcima.

Upravo to je on radio. Ta destruktivnost, koju je nosio u sebi, poput okovane nemani, bila bi oslobađana uvek onda kada bi alkohol počeo odlučivati umesto njega.

********************

Imajući u vidu pod kojim su mu okolnostima deca rasla, imao je mnogo više sreće nego pameti. Svi su, ko više, ko manje, nešto napravili od sebe, niko nije dopao kandži zavisnosti niti pod udar zakona.

Kada je bio normalan, svestan, trezan, umeo je biti dobar otac. Voleo je svu svoju decu, svakog od njih na svoj način. Pokušao im biti podrška, koliko je znao i umeo.

Svoju kuću u Banji Koviljači je prodao i podelio svojoj deci na ravne delove. Možda se na taj način pokušao izboriti sa sobom, svestan da u školovanju kćeri nije učestvovao, a mogla je, uz njegovu podršku, postati doktor nauka, radeći negde u UNICEF-u i govoriti nekoliko jezika.

Ćerku je......izgubio i bio je bolno svestan toga. Ali je opet uvek pominjao, presrećan što mu jedina unuka, liči na nju. Nije propuštao ni jednu priliku da je pomene, govoreći kako je od njega nasledila pamet i zdrav razum.

Obožavao je svoje sinove.

Stariji, od kojeg su mu jedino ostali unuci, dva anđela, divna i dobra deteta, najviše je ličio na oca, vredan, pomalo svojeglav, ali uvek odan kući i porodici. Morao je za to najviše zahvaliti svojoj divnoj ženi, čiji su mu otac i majka, do krvi odani svojoj deci, pružili jedinu pravu normalnu porodicu, koju je imao, podigli im decu i uvek bili uz njih, kad su im trebali.

Čak se i on, osvedočeni ženomrzac, jedino sa poštovanjem odnosio prema snaji, koja mu je rodila unuke i njenoj majci.

I bio presrećan što su se njegovo dvoje starije dece savršeno dobro slagali i voleli, bliski kao jaje sa dva žumanceta, oboje toliko nalik njemu.

Mlađi.....uvek rastrzan između roditelja i njihovog lošeg braka, bio mu je slabost, bolna tačka,  svestan da bez njegove pomoći teško može i preživeti, odvajao je od usta, samo da bi mu nekako olakšao život.

Izgleda da bi svaki čovek morao imati dva života – prvi, da nauči da živi, a drugi – da ga proživi, dajući od sebe najbolje što može i što mu je podareno. Koliko li je njemu života bilo potrebno da počne ceniti sebe, da ne gleda u sebi samo preživelog brata narodnog heroja, onog što je imao više sreće, jer je bio premlad......da poziciju, koju je zauzimao može zahvaliti i svojoj pameti i visprenosti, umesto isključivo boračkom pedigreu....da svoju potrebu za dominacijom prihvati kao deo uloge oca i muža, lepog i pristalog čoveka, umesto opsesije za neobuzdanom tiranijom, koju doliva flaša za flašom.

Najstariji od preživele dece, uvek odgovoran za celu porodicu, sa previše teških obaveza u vreme, dok je još morao sazrevati, uvek u fazi preispitivanja da li je mogao uraditi drugačije ili bolje, opteretio se teškom nesigurnošću, koju je mogao odagnati jedino kada popije. Onda su svi strahovi i dileme ostajali iza njega. Onda mu je – more bilo do kolena.

********************

Nikada ga niko od njegove dece nije čuo da se žali. Niti da nema para. Podnosio je svoju sudbinu ćutke, bez roptanja. Kao da je sam iskajavao kaznu, koju je sam sebi izrekao.

Dugo je vremena prošlo kada je priznao da je teško bolestan i malo više rekao o prirodi svoje bolesti. U to vreme sa ćerkom više nije komunicirao – desetine godina nataloženih loših sećanja kulminirale su tihim, ali žestokim sukobom i potpunim prekidom odnosa. Ona nije mogla prihvatiti njegovo olako prihvatanje stvari, koje su, kako je govorio bile onakve, kakve su morale biti. Smatrala je da je sve moglo biti drugačije, da, ako već nema koristi od vraćanja unazad, ono bar ne može neprestano gurati stvari pod tepih, kao da se ništa nije desilo.

Previše je toga bilo, a da se moglo samo tako potisnuti. Tim pre, što on svoju odgovornost za njen osakaćeni i upropašteni život, bar javno, nikada nije prihvatao niti želeo priznati svoj presudan doprinos.

12 godina nisu komunicirali. Znala je da je živ, da se dobro drži, ali da je već dobrano oboleo. Tek je posle saznala da nikada nije hteo da se invazivnije leči – svoje zdravstveno stanje prihvatio je potpuno fatalistički, odbijajući hemoterapiju i citostatike. Znao je šta ga čeka i.....kao da je to prihvatio kao oslobađanje.

Ona je izgubila najveću bitku sa sobom, kada je odlučila da proguta ponos, jednako tvrdoglava i uporna kao i on, pa ipak odlučila da ga vidi, ne želeći da svoju savest optereti i činjenicom da će on otići, a nikada se više neće videti.   

Dok je grlila njegovo mršavo telo, kosti presvučene kožom, a suze im se mešale u njenom nemom priznanju da mu oprašta, da je sve iza njih, njegovi skoro bezglasni bolni jecaji sami su joj šaputali da bi sav svoj život dao za samo jedan dan novog početka. Previše kasno! Brišući suze sa njegovih obraza, koje je svega par puta videla, otkada ga zna, bila je svesna da on neće još dugo.

*********************

Umro je lako. Par sati nakon primljene injekcije, ugasio se, bezglasno, sa jedva primetnim uzdahom. Bez bolova, bez jauka, bez roptaja.....Otišao je iz svoje kuće, svog kreveta, sa svojom decom pored njega.

Možda je u tom poslednjem samrtničkom snu, video i njen lik, čuo nju, kako ga poziva, govoreći da mu oprašta, jer se ništa od propuštenog ne može vratiti. Satkana od dobrote, ona jeste bila  sposobna da to uradi.

Možda je i zbog toga njegovo lice odisalo nepojmljivim mirom.

Bog će suditi. Pa kako presudi -  gospodaru i robu, svecu i grešniku, silniku i žrtvi..... Svakom čoveku, u kriku rođenom, u roptaju ispraćenom.


*********************

Ovaj je život toliko dugačak, a u isto vreme tako porazno kratak.

Predugačak, jer u njemu napravimo milion grešaka, što namerno, što nehotice.

A previše kratak da bi ispravili i stoti deo onoga što smo pogrešno uradili.